Ekonomoske osnove drzave i prava

Dobrodošli na moj blog

Ekonomske osnove drzave i prava Centralna banka: je najvaznija finansijska institucija. Globalna finansijska kriza. Transakcioni trosak novac mora poticati iz Centralne Banke. Centralna banka emituje novac. U ekonomiji je vazan pojam cirkulacija. U ekonomiji postoji anatomija. Ekonomska anatomija je kada novac cirkulise kroz ekonomiju jedne zemlje sto je vazno za spomenutu zemlju. Centralna banka je srce(vrsi emisiju novca), koju mi u ekonomiji nazivamo gotov novac, a taj novac cini papirni novac ili kovanice, kada zbrojimo zovemo kolicina gotovog novca, a taj novac ide bankama. Centralna banka novac pusta u opticaj prema bankarskom sistemu, komercijalnim bankama ide prema sektoru stavnovnistva koji se kroz novcani tok vraca bankama(depozit,stednja). Centralna banka ima zadatak da mjeri puls, mora osjetiti kako kuca ekonomija jedne zemje. Razlog: Velika kolicina novca za kojeg nema realne potraznje tj. koji se ne plasira, znaci ekonomski problem. Centralna banka mora odrediti optimalnu kolicinu novca. Ekonomija kao pojam: ima anticko porijeklo(oikos-gazdinstvo,domacinstvo i nomos-zakon,pravilo,norma). Skup pojedinaca i gazdinstva cini jedno drustvo. Najvazniji sektor u ekonomiji je sektor stanovnistva. Ekonomija polazi od upravljanja sobom i gazdinstvom. Tvorac ekonomije kao naucne discipline je engleski ekonomski teoreticar Adam Smith, u djelu "Bogatstvo naroda" utemeljio je ekonomiju 1776.godine. Ekonomija je naucna disciplina koja proucava kako drustvo koriste ogranicene(oskudne) resurse, da bi ponudila proizvode i usluge i raspodijelila ih medju ljudima ili stanovnistvom. Drustva koriste kratki, srednji i dugi rok. Osnovna pitanja kojim se bavi ekonomija: 1.sta i u kojem obimu proizvoditi 2.kako proizvesti odredjeni proizvod 3.za koga proizvoditi 4.ko i na koji nacin donosi ekonomske odluke. Osnovna podjela ekonomije je na: 1.makroekonomija 2.mikroekonomija 3.pozitivna ekonomija 4.normativna ekonomija 5.ekonomska teorija 6.ekonomska politika. Makroekonomija: proucava funkcionisanje ekonomije kao cjeline, proucava funkcionisanje ekonomije na nivou drzave. Makroekonomija istrazuje i objasnjava tzv.agregate ekonomske velicine. Otac, tvorac, utemeljivac makroekonomije u djelu "Opca teorija zaposlenosti kamata i novca iz 1936 je engleski ekonomist John Maynard Keynes. Mikroekonomija: proucava ponasanje pojedinih komponenti ekonomskih sistema npr.proizvodni sektor, preduzece,domacinstvo. Ona se bavi proucavanjem i odredjivanju cijene pojedinih proizvoda analizom troskova proizvodnje, analizom troskova poslovanja, odredjivanjem visine plata, obracunom rezultata poslovanja. Ona ekonomiju proucava mikroskopski. Ekonomska teorija: proucava zakonitosti i principe npr.kakve ce posljedice na trzistu izazvati uvodjenje novih poreza. Ekonomska politika: proucava konkretne aktivnosti koje drzava poduzima koristeci dvije najvaznije ekonomske politike(monetarnu i fiskalnu politiku) kako bi realizovali ciljeve kao stabilnost cijena, zaposlenost, ekonomski rast. Pozitivna ekonomija: proucava uzrocno-posljedicne veze, npr.ako dodje do smanjenja cijene proizvoda „x“, kolicina traznje za tim proizvodm ce porasti. Normativna ekonomija: proucava uzrocno-posljedicne veze uz davanje konacnog suda, zakljucka, ako dodje do smanjenja cijene proizvoda „x“,doci ce do traznje za zim proizvodom, sto je dobro jer ce to izazvati povecanje ukupnog prihoda. Prema tome,ekonomija se generalno dijeli na a) ekonomsku teoriju i ekonomsku politiku b) pozitivnu i normativnu ekonomiju i c)mikroekonomiju i makroekonomiju. Ciljevi makroekonomije: 1.proizvodnja-rast proizvodnje 2.zaposlenost-visok nivo zaposlenosti 3.stabilnost cijena. Cilj je niska stopa inlacije. Inflacija je najgora ekonomska bolest,najopasniji ekonomski virus,makroekonomski fenomen, ubija ekonomiju. Inflacija ne znaci rast pojedinacnih cijena usluga i proizvoda. Inflacija je rast opceg nivoa cijena u okviru jedne zemlje,odnosno rast indexa cijena. Inflacija moze biti umjerena(blaga),odnosno jednocifrena stopa inflacije(<10%). Ako se nastavi trend rasta cijena iznad 10% (100-200%) to je galapirajuca inflacija, odnosno dvocifrena i trocifrena stopa inflacije. Najgori moguci oblik i do 2 000 000 % je hiperinflacija tj. ekonomski krah. U Njemackoj 1983.godine hiperinflacija donije cijenu od 1 milijardu u DM za obicnu kutiju sibica. Zlato jedino ima najvecu vrijednost. Mjera za zlato je unca. 4.Medjunarodna razmjena znaci 2 stvari: I-ravnoteza uvoza i izvoza i II-stabilan devizni kurs. Sve ono sto jedna drzava uveze i izveze se knjizi i zove se platni bilans koji mjeri sve ekonomske transakcije jedne zemlje sa ostatkom svijeta. Ravnoteza znaci da je uvoz jednak izvozu. Platni bilans je u neravnotezi zbog uvoza i izvoza. Drzava tezi da ima sto manju neravnotezu. Kada je uvoz veci od izvoza onda je to ekonomski problem sto znaci da se kolicina drzavnog novca smanjuje. Onda se govori o deficitu platnog bilansa. Zemlje koje imaju finansijsku moc postaju vazan vodeci igrac na svjetskoj sceni. 5 najsnaznijih svjetskih valuta su: euro, americki dolar, svicarski franak, britanska funta i japanski jen. Ekonomski proces: se ogleda kroz ljudske aktivnosti(Pr-Rs-Rz-Pt) kao proizvodnja, raspodjela, razmjena i potraznja. Proizvodnja je temeljna ekonomska djelatnost svake drzave i ljudske egzistencije. Ona ekonomija koja se ne zasniva na proizvodnji i razvoju, se ne razvija. Proizvodnja ima dvije vazne strane: ekonomsku i tehnicku stranu proizvodnje. Da bise odrzali i razvijali ljudi moraju uvijek iznova proizvoditi, pribavljati i trositi sredstva koja su im potrebna. Subjekt proizvodnje je covjek a objekt priroda. Raspodjela predstavlja vezu izmedju proizvodnje i potrosnje. To je ekonomska aktivnost u kojoj se odredjuje ucesce ucesnika proizvodnje u ostvarenim proizvodnim rezultatima. Razmjena je faza ekonomskog procesa koja omogućuje da proizvedena materijalna dobra dodju u ruke potrosaca. Zapravo, dobra prolaze iz vlasnistva jednog proizvodjaca u vlasnistvo drugog ili iz vlasnistva proizvodjaca u vlasnistvu potrosaca, odnosno vlasnistva jednog potrosaca u vlasnistvo drugog. Potrosnja je ona aktivnost gdje se radi zadovoljavanja potreba dobra unistavaju(namirnice,odijelo, iznosi itd). Ona ne unistava dobra u smislu materije, vec ona unistava samo njihov oblik u kojem zadovoljavaju potrebe. Ekonomski proces funkcionira kao izraz medjusobno uvjetovanih ekonomskih aktivnosti u njemu. Ekonomija se zasniva na predvidjanju. Kljucna pitanja: 1.sta proizvoditi(struktura-cime drzava raspolaze), 2.kako proizvoditi(metod proizvodnje) i 3.za koga proizvoditi (raspodjela). Drzavna intervencija: Likvidnost znaci nedostatak gotovog novca. Potrebna je drzavna intervencija. Velika ekonomska kriza trajala je od 1929-1932. Drzavna intervencija podrazumijeva intervencije vlade. Vlada to radi preko centralne banke. To je intervencija u sferi monetarne politike. Drugi nacin je intervencija iz budzeta vlade. To je intervencija iz fiskalne politike. To je ustvari potreba za dodatnom kolicinom novca. U ekonomskom smislu imamo globalno selo. Imamo globalnu finasijsku krizu. Drzavna zajednicka koordinirana akcija svih vlada. Korekturni ciluk je kretanje kroz neko vrijeme kao poslovni ciklus. Ekonomija ima svoje uspone i padove. Velika potrosnja u ekonomiji prouzrokuje rast cijena. Ekspanzija u ekonomiji je uzlazna putanja i uslovno pitanje ekonomije su zaposlenost, niske kamate, rast kamatnih stopa, pad investicija, pad dohodka, pad ekonomskog rasta, nezaposlenost, pad bruto domaceg proizvoda – recesija. Ako se nastavi recesija dolazi do ekonomske depresije tj. ekonomsko dno. CBBiH je donijela odluku da stopa obavezne rezerve snizi sa 18% na 14%(sada je 10%). Komercijalne banke moraju da odredjen novac drze na racunu kod Centralne banke tzv.rezervni novac. Drzavna intervencija(vlada) se moze uvoditi preko centralne banke tj.monetarna politika. A ako se novac uzima iz drzavnog budzeta onda je to fiskalna politika. Banke su upropastile novac kroz los plasman kredita. Cijela Evropa zavisi od ruskog zemnog gasa. 7 svjetskih banaka su smanjile kamate ne bi li se povecala likvidnost tj. dobitak novca. Moguce je da ce se postojeca kriza osjetiti kroz naredan period od 10 godina. Osnovni ekonomski koncepti: efikasnost, oportunitetni troskovi, marginalna analiza, preduzetnistvo i transakcioni trosak. Efikasnost: podrazumijeva ekonomsku aktivnost na realizaciju unaprijed odredjenog cilja uz minimum napora. Proizvodnja je efikasna a to uz date resurse i tehnologije nije moguce povecati proizvodnjom jedne bez smanjenja druge. Granica ekonomske aktivnosti preduzeca i drzave mozemo prikazati uz pomoc linije (krive) proizvedene mogucnosti. KPM je kriva proizvedene mogucnosti i odredjena raspolozivim sredstvom i tehnologijom. KMP nam pomaze da shvatimo sta je to a)moguca i nemoguca proizvodnja i b)efikasna i neefikasna proizvodnja. Zamislimo da se bavimo proizvodnjom samo dva proizvoda(stolice i stolovic). Ako ne proizvodimo stolice mozemo proizvesti 4200 stolova a ako proizvodemo 4800 stolica necemo proizvoditi i stolove. Kombinacija proizvodnje koja se nalazi ispod ili na KPM je moguca dok je kombinacija proizvodnje nasa dva proizvoda koji se nalaze iznad KPM je nemoguca. Kombinacija proizvodnje koja se nalazi na KPM predstavlja efikasnu proizvodnju dok svaka tacka ispod KPM predstavlja neefikasnu proizvodnju. Do pomijeranja KPM dolazi ili uslijed poboljsanja tehnologije ili povecanja resursa. Granica proizvodne mogucnosti predstavlja maximalnu kolicinu proizvodnje koju moze jedna ekonomija postici uz date tehnoloske uslove i dostupnu kolicinu inputa proizvodnje. Oporturitetni troksovi: su troskovi koji se javljaju kao mjera necega sto je propusteno, kada se donosi odredjena poslovna odluka ili preciznije receno, oporturitetni trosak je propusteni efekt zbog izbora alternativne proizvodne aktivnosti. Opredjeljujuci se za proizvodnju odredjenog proizvoda istovremeno se propusta mogucnost proizvodnje nekog drugog proizvoda. Oporturitetni troskovi se u knjigovodstvenim evidencijama ne iskazuju kao explicitni vec kao implicitni troskovi. Explicitni troskovi su stvarni troskovi koji se javljaju u preduzecu kao troskovi proizvodnih inputa. TO su troskovi rada, repromaterijala, transporta , osiguranja i sl. Oporturitetni troskovi to nisu, jer se na tim osnovama izgubljena dobit knjigovodstveno ne iskazuje i zato imaju znacenje implicitnih troskova s kojima se obavezno racuna kod donosenje poslovnih odluka. Oporturitetni trosak predstavlja trosak jedne aktivnosti mjeren izgubljenom vrijednoscu najbolje alternirajuce vrijednosti koje smo mogli ali nismo obavili. Svaka aktivnost koju obavljamo u ekonomiji predstavlja oportunitetni troskak. Primjer. Dok biljezimo predavanje moj oporturiterni trosak je propustena mogucnost da ovo vrijeme provedemo u setnje gradom. Predpostavimo da smo 15000 KM utrosili u proizvodnju gljiva i kroz 3 godine vratili ulozeni novac i jos ostvarili dobit od 8000 KM. S druge strane ulaganjem u proizvodnju malina smo mogli povratiti ulozeno i ostvariti dobit od 12000 KM. Oportunitetni trosak je zarada od malina minus zarada od gljiva tj 4000 KM. Marginalna analiza: se temelji na analizi marginalnih trosova i koristi. U ekonomskom smislu primjerno marginalna analiza znaci donosenja odluka o povecanju i smanjenju ekonomskih aktivnosti na osnovu uporedjivanja dohodnih sredstava i efekata koji proizilaze iz upotrebe dodatnih resursa. Marginalni troskovi predstavljaju trosak proizvodnje jedne dodatne jedinice proizvoda. Marginalna korist predstavlja korist koju potrosac dobije upotrebom dodatnog proizvoda. Njegovom upotrebom se povecava njegova ukupna korisnost dok se njena marginalna korist smanji. Pojam marginalna oznacava dodatno ili extra. Preduzetnistvo: predstavlja donosenje ekonomskih odluka koje ukljucuje istrazivanje, iznalazenje dodatnih nacina za ostvarivanje ekonomskih ciljeva i otkrivanje novih mogucnosti i prevazilazenje ogranicenja. Svaka ekonomska odluka sadrzi elemente preduzetnistva. Profit predstavlja nagradu za preuzimanje rizika i inovacija koje preduzetnik poduzima. Transakcioni troskovi: predstavljaju razlicite uslove koji onemogucavaju da trziste obavlja funkciju perfektno. Transakcioni troskovi su troskovi sticanja informacija,troskovi pregovaranja, oporezivanja i regulativne uloge drzave te troskovi koji proizilaze iz struktura vlasti na trzista. Proizvodnja je proces pretvaranja proizvodnih faktora u gotove proizvode i usluge te predstavlja funkcionalnu vezu medju efektima proizvodnje(outputa) i faktora proizvodnje(inputa). Ovisnost kolicine proizvodnje Q nekog proizvoda koji se uz datu tehnologiju moze ostvariti iz odredjenih kolicina potrebnih proizvodnom faktoru zovemo proizvodnom funkcijom. Najznacajniji inputi su rad, zemlja i kapital. To su primarni inputi. Kapital moze biti znacajan u dva oblika finacijski kapital(financijska moc ili moc novca) i ljudski kapital tj. raspolozivost visokokvalificiranog i visokospecijaliziranog kadra radne snage. Proizvodni inputi koji su zamjenjivi zovu se substitivnim.npr.proizvodnja automobila pomocu ljudske ruke ili pomocu roboa tj. automatizacijom proizvodnje. Proizvodnja inputa koji se medjusobno nadopunjuju zovu se komplementarnim faktorima npr.pijesak i cement u proizvodnji betona. Proizvodni inputi mogu biti fiksni iili varijabilni. Fiksni inputi su oni inputi cije kolicine nije jednostavno mjeriti primjenom obima proizvodnje. npr.gradjevinski objekti. Kratki rok je vremenski okvir u kojem je moguce mijenjati samo varijabilne inpute. Kratkorocne odluke obicno nije problem povratiti(uposliti vise ili manje rannike). Dugi rok je vremenski okvir u kojem je moguce mijenjati sve inpute(fiskne ili varijabilne). Dugorocne odliuke nije jednostavno povratiti. Kako firma koristi vise varijabilnih inputa uz datu kolicinu fiksnih inputa, nakon odredjene marginalni proizvod varijabilnog inputa pocinje da opada, to je zakon opadajucih prinosa. Zakon opadajucih prinosa kaze da: Kako firma koristi vise inputa uz datu kolicinu fiksnih inputa, nakon odredjene tacke marginalni proizvod varijabilnog inputa opada. Trosak: je rashodna strana u ekonomiji. Prihodna strana je kada novac ulazi u preduzece. Rashodna strana je potrosna strana gdje novac odlazi iz preduzeca. Kljucni finansijski dokument koji prati taj tok je gotovi tok ili faktura(racun). Sve u zivotu je trosak. Vazni su eksplicitni i implicitni troskovi. Eksplicitni i implicitni troskovi: Eksplicitni troskovi koje privredno drustvo placa osobama koje nemaju vlasnicke interese u drustvu(troskovi rada,repromaterijali,transport,osiguranja i sl). Implicitni troskovi su iznosi koje bismo mogli ostvariti zaposljavanjem izvan drustva resursa koji propadaju samom drustvu ili osobama koje imaju vlasnicke interese u drustvu npr. drustvo koje koristi zgradu koja je u njegovom vlasnistvu zanemanje mogucnost njenog izdavanja pod zakup. Racunovodstveni i ekonomski profit: Racunovodstveni profit=ukupni prihodi-eksplitni(racunovodstveni) troskovi. Ekonomski profit=ukupni prihodi-(eksplicitni+implicitni)troskovi. Ekonomski profit=racunovodstveni profit-implicitni troskovi. Cilj svakog pojedinca je profit ili jos vaznije maksimizacija dobiti. Racunovodstvo ili revizija je danas najbolji posao u ekonomiji jer donosi veliki profit. Implicitni troskoskovi su bitni u ekonomiji ali tekso ih je pratiti jer ih je tesko prepoznati. Mjerenje racunovodstvenog i ekonomskog profita: Amina je zaposlena u kopirnici u kojoj ostvaruje godisnju platu od 6000 KM. Jednog dana ona donosi odluku da osnuje vlastitu kopirnicu i da otkaz na postojece zaposlenje. U osnivanju vlastite kopirnice ulaze 50 000 KM kojih je podigla stednog racuna u banci. Tokom prve godine poslovanja kopirnica je ostvarla ukupne prihode od 125 000 KM. Ukupni eksplicitni troskovi(repromaterijal,plate i sl.) iznosili su 90 000 KM. Porez na profit je 20 % i kamata banke je 5 %. 1.UKUPNI PRIHOD-125 000 KM 2.EKSPLICITNI TROSKOVI-90 000 KM 3.RACUNOVODSTVENI BRUTO PROFIT(1 MINUS 2)-30 000 KM 4.POREZ NA PROFIT(20% NA BRUTO PROFIT)-60 000 KM 5.RACUNOVODSTVENI NETO PROFIT(3 MINUS 4)-24 000 KM 6.UKUPNI IMPLICITNI TROSKOVI-8500 KM 7.EKONOMSKA DOBIT 15 500 KM. Troskovi u kratkom periodu: Troskovi proizvodnih resursa se dijele na fiksne i varijabilne. Ukupni fiksni troskovi UFT su troskovi firminih fiksnih inputa. Obzirom da se kolicina fiksnih inputa ne mijenja u kratkom roku, ne mijenjaju se ni ukupni fiksni troskovi. Ukupni varijablni troskovi UVT su troskovi varijabilnih inputa. Obzirom da firma ukoliko zeli povecati nivo outputa u kratkom roku moze promijeniti kolicinu varijabilnih inputa, mijenaju se i ukupni varijablni troskovi. UT=UFT+UVT UT je ukupni trosak. Fiksni i varijabilni troskovi: Fiksni troskovi su takva vrsta novcanih izdataka ciji je iznos uvijek isti bez obzira na obim proizvodnje i obicno su to izdaci za osiguranje, komunalne naknade, amortizacija zgrada i sl. Ovi se troskvoi moraju placati bez obzira da li se proizvodnja odvijala ili ne. Svako povecanje obima proizvodnje smanjuje njeno opterecenje fiksnim troskovima po jedinici proizvoda(Fti). Fti=FT/a. Apsolutni fiksni troskovi i fiksni troskovi po jedinici proizvoda imaju potpuno suprotno ponasanje. Varijabilni troskovi(VT)su izdaci koji se mijenjaju u zavisnosti od promjena obima proizvodnje. Ako se varijablni troskovi pomijeraju istim intenzitetom s pomijeranjem obima proizvodnje govorimo o proporcionalnim varijabilnim troskovima. Ukoliko varijabilni troskovi rastu brze od rasta obima proizvodnje govorimo o progresivnim varijabilnim troskovima, Ako rastu sporije rijec je o degresivnim varijabilnim troskovima. Proporcionalni varijabilni troskovi po jedinici proizvoda su uvijek isti nepromijenjeni, dok progresivni varijabilni troskovi po jedinici proizvoda rastu, a degresivni padaju. Ukupni troskovi: Fiksni i varijabilni troskovi cine ukupne troskove proizvodnje(UTP). To su,zapravo,svi oni troskovi koji se naprave u procesu proizvodnje neke robe. Rukovododjeni profitom poduzeca, strogo paze na visinu ukupnih troskova, i naravno, nastoje da oni budu sto manji, jer ce time profit biti veci. Da bi se ostvarili najnizi troskovi proizvodnje, menadzeri poduzeca moraju placati najmanji iznos za materijale koji se upotrebaljavaju koristi najnovije tehnike proizvodnje i minimizirati sve druge oblike trosenja. Marginalni trosak MT: predstavlja povecanje ukupnih troskova firme koje nastaju kao rezultat povecanja njenog outputa za jednu jedinicu. Marginalni trosak racunamo kao povecanje ukupnih troskova podijeljeno sa povecanjem outputa. Svaka razlika se racuna. Granicni(Gt) ili,kako se cesto koristi termin marginalni troskovi dodatni su troskovi izazvani porastom proizvodnje. Ekonomska efikasnost proizvodnje se nece mijenjati, ako marginalni troskovi proporcionalno rastu s rastom obima proizvodnje. U tom slucaju povecanje proizvodnje nije proizvelo povecanje troskova po jedinici proizvoda. Situacija nije dobra ukoliko marginalni troskovi rastu brze od rasta proizvodnje, u kom slucaju dolazi do pada ekonomske efikasnosti. Kriva granicnih troskova odredjuje ekonomski optimalni obim proizvodnje i limit preko koga ne bi smjeli prelaziti, jer u suprotnom nema ekonomskog opravdanja. Tacka na kojoj se krive ukupnih i granicnih troskova po jedinici proizvoda presijecaju(to je obim proizvodnje) je tacka optimalne proizvodnje gdje se postizu i najvece dobiti-profiti. Ekonomska efikasnost: proizvodnje zavisi kako se ponasaju marginalni troskovi. Situacija nije dobra ukoliko marginalni troskovi rastu brze od rasta proizvodnje. U tom slucaju pada ekonomska efikasnost. Zato su marginalni troskovi odrednica ili determinanta optimizacije obima proizvodnje. Kriva granicnih troskova odredjuje ekonomski optimalan obim proizvodnje. Kriva odredjuje granicu preko koje nivo proizvodnjene bi smio prelaziti jer takva proizvodnja bi bila suboptimalna i ne bi imala ekonomskoh opravdanja. Princip dobrog privredjivanja se objasnjava kroz tzv.minimiziranje troskova tj. kroz princip minimiziranja troskova. Od ovog principa zavisi i uspjesno poslovanje. Postavlja se pitanje odakle dolaze troskovi. Oni tacno dolaze tj. nastaju u procesu proizvodnje jer preduzece placa faktore tj. inpute proizvodnje. Zato postoji veza izmedju proizvodnje i troskova. Preduzece ce izabrati najjeftiniju kombinaciju ulaganja u potrebne faktore proizvodnje uz minimiziranje troskova sa ciljem da ostvari maximalnu dobit. Treba izabrati onu proizvodnju tj. proizvodnu mogucnost koja ce se odvijati uz najmanje troskove. Ako postoji vise mogucnosti ulaganja onda se izbor najpovoljnije varijante vrsi tao ste se izracuna trosak po jedinici ulaganja svakog proizvodnog inputa pojedinacno i izvrsi marginalna analiza. Potrebno je primijeniti pravilo najmanjih troskova. Zato troskovi proizvodnje uticu na ekonomsko ponasanje preduzeca koje se manifestuje kroz donosenje raznih odluka u proizvodnji. U tom procesu vrlo vazna karija je vremenska dimenzija tj.vrijeme. Sa vremenskog aspekta prema tome imamo odluke na trenutni rok(to je vrijeme u kojem nista ne mozemo promijeniti) je u ovakvom kratkom roku troskovi se ne mijenjaju, tj.oni su fiksni. Odluke na kratki rok se odnose na dovoljno dugo vremensko razdoblje u kome mozemo imati pomijeranje varijabilnih troskova, dok fiksni troskovi ostaju nepromijenjeni. Dakle u kratkom roku preduzece moze upravljati varijabilnim troskovima. Na kraju u dugom roku svi faktori proizvodnje se mogu prilagoditi proizvodnim ciljevima preduzeca, tj.onim ciljevima koji su utvrdjeni dugorocnim odlukama zato i samo zato u dugom roku svi troskovi su varijabilni i niti jedan nije fiksan sto znaci da se svi troskovi u dugom roku mogu mijenjati,prilagodjavati,upravljati i minimizirati. Prosjecni troskovi: se odredjuju po jedinici outputa tj po jedinici proizvoda. PFT je ukupan prosjecan fiksni trosak po jedinici outputa. PVT je ukupan varijabilni trosak po jedinici outputa. PUT je ukupan trosak po jedinici outputa. PUT=PVT+PFT. Odnos marginalnog troska i prosjecnih troskova: Kriva prosjecnog ukupnog troska PVT oblika slova "U" je oblika slova "U" jer je rezultat uticaja dvije suprostavljene sile i zbog 1.dijeljenja ukupnih fiksnih troskova na output i 2.djelovanja zakona opadajucih prinosa. Inicijalno, kako output raste, opadaju i prosjecni i prosjecni varijabilni troskovi tako da opada i prosjecan ukupan trosak, ali kako output dalje raste i pocnu djelovati opadajuci prinosi, prosjecni varijabilni troskovi ce poceti rasti. Na kraju varijabilni troskovi rastu mnogo brze nego sto opadaju fiksni troskovi, tako da ukupni trosak pocinje da raste. Ekonomija obima je situacija u kojoj se prosjecni ukupni troskovi smanjuju sa povecanjem proizvodnje npr.prodaja kineskih kisobrana na podrucju Slavinovica tj masovna proizvodnja. Disekonomija obima je situacija u kojoj je prosjecni ukupni trosak povecanja sa povecanjem proizvodnje. Minimalni obim efikasne proizvodnje je nivo proizvodnje nakon kojeg prosjecni troskovi po stanju konstanti. Efekti privredjivanja: GDP je mjera trzisne vrijednosti svih dobara i usluga finalne potrosnje ili potraznje proizvedenih u jednoj zemlji u toku jedne godine. GDP se iskazuje u novcu i mjeri vrijednost gotovih proizvoda. Nacini mjerenja: nominalni gdp,realni gdp,potencijalni gdp. Sve zemlje obracunavaju GDP po istoj metodologiji. Sve zemlje clanice UN imaju obavezu da se obracunavaju po ustanovljenoj metodologiji. GDP mjeri vrijednost gotovih proizvoda na domacem prostoru. GNP mjeri vrijednost i proizvodnju i izvan granica svoje zemlje. BDP je bruto domaci proizvod a BNP bruto nacionalni proizvod. Bruto drustveni proizvod: koji se u savremenoj svjetskoj ekonomiji izvorno zove „Gross National Product“ ili skraceno GNP. GNP je kako istice Samuelson, najsveobuhvatnija mjera drustvene proizvodnje dobara i usluga nekog drustva. GNP je amortizacija + novoostvarena vrijednost. GNP izrazava zbir prenesene i dodatne vrijednosti u ekonomiji jedne drzave tokom posmatranog razdoblja. Amortizacija je prenesena vrijednost sredstava za rad. Kao sto je poznato sredstva za rad se nece potrositi u jednom proizvodnom cilkusu, vec ona traju mnogo duze. Taj dio vrijednosti sredstava za rad koji se prenosi na gotove proizvode zove se amortizacija. Takav slucaj nije kod predmeta rada koji svoju vrijednost u cjelini prenose na gotov proizvod jer se u potpunosti i potrose u jednom proizvodnom ciklusu. Visina amortizacije moze se odrediti koristeci razlicite kriterije, npr.za saobracajna sredstva, broj predjenih kilometara, za neke strojeve, broj sati rada i sl. U ovisnosti o kriterijima koji se primjenjuju amortizacija moze biti funkcionalna ili vremenska, gdje se amortizacija utvrdjuje pausalno za svaku godinu,vodeci racuna o vijeku trajanja sredstava za rad. Svjetska iskustva i praksa govore da postoje 2 metoda obracuna GNP i to:tok finalne proizvodnje i tok prihoda ili troskovi inputa koji se koriste u proizvodnji. Glavni dio GNP svake nacionalne privrede cine izdaci za finalnu potrosnju dobara i usluga koje neko drustvo utrosi u odredjenom vremenskom periodu. Predmeti rada koji se vise puta javljaju u procesu proizvodnje odredjenog proizvoda, a koji se iskljucuju iz racuna GNP nazivaju se intermedijarna dobra ili intermedijarni rashodi. Druga komponenta GNP, racunajuci po metodi toka proizvodnje, jesu bruto investicije koje se sabiraju s izdacima za finalnu potrosnju. GNP nije samo suma finalnih proizvoda, vec se u njega ukljucuju i investicije. Drzavni rashodi za dobra i usluge su sljedeca bitna komponenta GNP. Nema skoro nijedne zemlje na svijetu da nije ekonomski povezana sa nekim drugim zemljam. Pozitivan saldo je kada je izvoz veci od uvoza, a negativan kada je uvoz veci od izvoza. Negativan saldo umanjuje GNP, a pozitivan ga povecava. Mjerenje GNP metodom toga prihoda ili troskova inputa koji se koriste u proizvodnji osigurava iste rezultate kao sto je mjerenje GNP metodom toka proizvodnje, s tim sto se u racun uzimaju drugi elementi. Domaci bruto proizvod(GNP-Gross Domestic product) predstavljaju korigirani GNP za ostvarenu vlastitu proizvodnju na stranim trzistima. Sistem nacionalnih racuna: je skup racuna aranzmana pomocu kojih mjerimo ekonomsku aktivnost u jednoj nacionalnoj ekonnmiji. Svaki nacin ima svoje prihodne i rashodne stranke. Posljednja revizija NSNA 1992 god. Metodologiji racunanja obaveza za sve zemlje clanice UN. Proizvodni pristup BDP: je ukupna novcana vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u jednoj godini. GDP=C+G+I+X Potrosnja stanovnistva je C. Bruto privatne investicije je I. Drzavna potrosnja je G. Neto izvoz je X. GDP proizvodni pristup=GDP prihodni pristup. Prihodni pristup BDP: je zbir svih faktora proizvodnje: -nadnice, -kamate,rente i drugi prihodi od imovine, -indirektni proizvodi, -amortizacija i -profiti(izravnavajuca stavka). GDP prihodni pristup=GDP proizvodni pristup. Problemi i specificnosti: Problem "dvostrukog racunanja - jedna ista stavka obracunava se dvostruko sto daje iskrivljenu sliku. Indemedijarna dobra su proizvodi koji se koriste u proizvodnji drugih proizvoda namjenjenih u finalnoj potrosnji. Dodatna vrijednost je razlika prodaja preduzeca i njegovih kupovina sirovina u usluga od drugih preduzeca. Nominalni GDP je ukupna novcana vrijednost finalne proizvodnje u datoj godini izrazena u trzisnim cijenama te godine. Realni GDP je nominalni GDP umanjen za troskove inflacije. Ukupan rast cijena svih proizvoda je inflacija. Ako imamo pojedinacan rast cijena nemamo inflaciju. Investicije su dodaci fondu trajnih kapitalnih dobara koji povecavaju proizvodne mogucnosti u buducnosti. Neto invisticije su investicije radi povecavanja kapitala. Bruto investicije=neto investicije+amortizacija. Amortizacija je iznos kapitala koji se istrosio u toku godine. Gradnjom kuce dobiva se nova vrijednost kuce,parcele. To je radjanje novog kapitala. Kupovina kuce je redistribucija kapitala. Drzavna potrosnja: Dva osnovna oblika su 1.izdaci drzave-nabavlja dobra i usluge drzavne investicije,placanje administraciji. 2.transferna placanja-posebno placanja koja drzava vrsi prema odredjenim kategorijama stavnovnistu bez protunaknade(invalidnine,socijalna pomoc). Transferna placanja ne ulaze u obracun. Izdaci doprinose rastu GDP. Transferna placanja prenosi pravo korisnika na drugog korisnika. Neto izvoz-x: Izvoz je vrijednost svih domacih dobara i usluga koji se trose u inostranstvu + prihodi od domacih investicija u inostranstvu. Uvoz je vrijednost inostranih dobara i usluga koji se trose na obracun trzista + prihodi od inostranih investicija u domacu ekonomiju. Novac: je sve sto sluzi kao zakonsko,definitivno i opceprihvatno sredstvo placanja ili sredstvo razmjene. Historijski put razvoja novca je od trampe preko nekog novca, papirnog novca pa do najsavremenijih oblika depozitnog novca. Vrste novca su: 1.robni(naturalni) npr.koza,skoljke,zlato,srebro 2.papirni(savremeni novac 3.depozitni(kreditni,ziranti). Ovo je hronoloski niz kako se novac razvijao. Papirni novac se pojavio pojavom Centralnih banaka jer Centralna banka emituje novac. Prva centralna banka na svijetu je bila u Svedskoj 1693.god. Depozitni novac se nalazi u zicama, on hoda preko zice. Novac koji se nalazi na racunima banaka zove se knjizni, kreditni novac. Uslovi koje svaki novac mora ispunjavati su: 1.prenosivost 2.trajnost-fizicka izdrzljivost novca 3.djeljivost-razliciti apoeni novcanica 4.standardizacija-isti kvalitet(standard) 5.prepoznatljivost. Komponente novcane ponude: Financijski sistem svake zemlje se zasniva na skupu razlicitih financijskih instrumenata razlicitog stepena likvidnosti. Stepen likvidnosti se odnosti na brzinu tj. vrijeme za koje se jedan novcani oblik moze pretvoriti u neki drugi novcani oblik npr. za koje vrijeme se odredjena dionica ili neki drugi vrijednosni papir moze pretvoriti u gotov novac. Financijska teorija i praksa prepoznaje 4 komponente novcane ponude tj. 4 monetarna agregata ili novcana agregata. Prvi monetarni agregat tj. M1 predstavlja transakcijski novac i to je onaj iznos novca koji se koristi za svakodnevne transakcije(novac u uzem smislu). M1 je zapravo tzv. novcana masa u koju ubrajamo gotov novac i depoziti po vidjenju. U gotov novac ubrajamo papirni novac i kovanice. M1 je najlikvidniji monetarni agregat a u strukturi M1 najlikvidnijom aktviom tj. najlikvidnijim se smatra gotov novac. M2 - novac u sirem smislu. M1+stedne racune u bankama bez roka dospijeca. Novcana sredstva koja se nalaze na racunima kod anaka i koje trenutno nisu u prometu ali se svakog trenutka mogu pretvoriti u gotov novac nazivamo kvazi novac. U novac u sirem smislu tj. M2 ubrajamo i sve zamjene za gotov novac kao sto su depoziti sa rokom dospijeca do 6 mjeseci. Treci monetarni agregat je M3 ili ostala likvidna sredstva. M3=M2+... U M3 spadaju vrijednosni papiri trzista novca tj. kratkorocni vrijednosni papiri kao sto su depozitni certifikati, blagajnicki zapisi ili repo ugovori. M3 predstavljava novac kao dio imovine. Cetvrti monetarni agregat predstavlja najsiri monetarni agregat koji je ujedno i najnelikvidniji monetarni agregat. U strukturu M4 spadaju nelikvidna tj. blokirana sredstva kao sto je npr. oroceni depozit na 5 godina. M1+M2+M3 jednim imenom nazivamo monetarni volumen. M1+M2+M3+M4 jednim imenom nazivamo monetarni potencijal tj. ukupna novcana sredstva u ekonomiji jedne zemlje. Glavni monetarni organi: koji cine novcanu masu jedne zemlje su: transakcijski novac(M1) i novcana masa u sirem smislu(M2). Transakcijski novac je onaj iznos novca koji se koristi za svakodnevne transakcije(novac u uzem smislu). Kovane i papirne novcanice koje se cesto nazivaju gotovinom cine oko ¼ transakcijskog novca, dok ostatak pripada bezgotovinskom placanju. Pored gotovine transakcijski novac cine i depoziti i bankarski novac. U bankama ili u drugim finansijskim institucijama, privredni subjekti(poduzeca) i gradjani imaju deponovan novac u posebnim fondovima banaka, koji mogu trositi ispisujuci cekove. Drugi novcani agregat je novcana masa u sirem smislu ili skraceno M2. Ovaj novcani agregat obuhvata M1+stedne racune u bankama kao i druga sredstva koja su dobri supstituti transakcijskog novca. Radi se o takvim sredstvima kod banaka koja nisu po videnju. Dakle ne mogu se koristiti uvijek i i za razne svrhe. Pored agregata M1 u agregat M2 ulazi i onaj novac koji se moze koristiti samo pod odredjenim uvjetima. U taj novac spadaju depoziti na stednim racunima gradjana, depoziti po kreditima depoziti za stambeno komunalnu izgradnju oroceni na odredjeno vrijeme, kratkorocni devizni depoziti domacih gradjana, ograniceni depoziti. Ako se na trziste puste vece kolicine novca od potrebnog dolazi do vece traznje za robu a time i do rasta cijena-to je inflacija. Ako na trzistu ima manje novca od potrebnog cijene padaju, vrijednost novca raste a privreda se sukobljava s pojavom deflacije. Osnovne funkcije novca: 1.sredstvo razmjene i placanja(novac ima funkciju da bude posrednik izmedju 2 robe ili 2 usluge, pomocu novca se vrsi razmjena roba i usluga a placanje u novcu je rezultat te razmjene). 2.novac kao mjera vrijednosti(pomocu novca mjerimo vrijednost odredjenog proizvoda ili usluge isto kao sto je kilogram mjera tezine, sekunda mjera vremena, metar mjera duzine, pascal mjera pritiska, om mjera otpora, celzijus mjera temperature, unca mjera vrijednosti zlata. 3.novac je u funkciji stednje. Ovo je vrlo znacajna funkcija novca jer u ekonomiji stednja predstavlja izvod za investiciju. Izvod za stednju je dohodak i to onaj dio dohodka koji nije potrosen. 4.novac kao svjetski novac(funkciju svjetskog novca mogu obavljati samo najstabilnije, najsnaznije i najvrjednije valute novca, to su one valute posredstvom kojih se obavlja medjunarodna trgovina. To znaci da ne moze svaki novac obavljati funkciju svjetskog novca. Neki ekonomisti smatraju da funkciju svjetskog novca zapravo ne moze obavljatinijedan papirni novac vec da to moze biti samo Au tj. zlato. Iako se ove najjace svjetske valute ponekad nazivaju i zlatnim novcem tj. zlatne devize(americki dolar, euro, britanska funta, svicarski franak, japanski jen, ruska rublja i kineskiski juan)-USD,EURO,CHF,POUND STERLING,y=) BAM je slovna tj brojcana oznaka za konvertibilnu marku na medjunarodnom deviznom trzistu. Izvori potraznje za novcem: U ekonomskoj praksi postoje 2 izvora potraznje za novcem: 1.transakcijska potraznja 2.spekulativna potraznja. Transakcijska potraznja nastaje zbog potraznje za novcem za obavljanje svakodnevnih transakcija. Ovo je potraznja za svakodnevnu potraznju. Kljucni faktor koji odredjuje transakcijsku potraznju jeste raspolozivi dohodak. Spekulativna potraznja nastaje kao potreba koju fizicko ili pravno lice ima za investicijama tako da je glavna odrednica spekulativne potraznje kretanje i visina kamatne stope i dobiti. Sto je veca kamatna stopa to ce biti primamljivije za polaganje novca na stedni racun, a s aspekta investitora koji posudjuje novac od banke on ce zahtijevati sto povoljniju i sto nizu kamatnu stopu. Kamatna stopa je cijena kapitala tj. trosak posudjivanja kapitala. Zakon traznje glasi: Kolicina roba i usluga koju su potrosaci na bilo kom trzistu spremni kupiti se povecava smanjenjem a smanjuje povecanjem njene cijene. Traznja nekog dobra predstavlja spremnost kupca da na odredjenom trzistu i u odredjeno vrijeme nabave odredjene kolicine robe pri razlicitim cijenama. Odnos izmedju razlicitih mogucih cijena odredjenih roba i kolicina traznje tih roba naziva se skala ili tabela traznje. To je zapravo kolicina roba koju su kupci spremni kupiti po razlicitim cijenama. Zakon opadajuce traznje, vece cijene – manja traznja, manja cijena – veca traznja, pod uvjetom da su svi ostali relevantni elementi traznje ostali nepormijenjeni. Postoje 2 razloga zasto se smanjuje kolicina trazene robe kada cijene rastu a izrazavaju se kroz efekat supstitucije i efekat dohotka. Brojni faktori uticu na intenzitet traznje, medju njima su najznacajniji sljedeci: prosjecan nivo dohotka, broj i struktura stanovnika, cijene i dostupnopst dobara koja su povetana s posmatranim dobrom, pojedinacni ukusi potrosaca, poboljsavanje informiranosti postrosa, mogucnost kupovine na kredit, ocekivanja potrosaca i posebni uticaji. Tu prakticno znaci da rast cijene limuna smanjuje potraznju za limunom prema tome odnos cijene i kolicine prema zakonu traznje je obrnuto proporcionalna. Promjena kolicine traznje se desava kada dodje do promjene cijene proizvoda ili usluge. Ovu promjenu nazivamo kretanjem uzduz date funkcije traznje ili promjena na datoj funkciji traznje. Kriva potraznje predstavlja funkciju traznje kao kombinacija cijena i njima pripadajucih kolicina. Promjena traznje se desava usljed promjene ostalih faktora(uz nepromijenjenu cijenu) i predstavlja se pomijeranjem krive teznje u desnu stranu(prema gore) ili lijevu stranu(prema dole). Faktori koji dovode do pomijeranja krive su a)promjena dohotka b)promjena cijene supstituta c) promjena cijene komplementarne robe d) promjena ocekivanja potrosaca e)promjena ukuca ili preferencije za nekom dobom f)promjena strukture stanonista g) mogucnost kupovine neke robe na kredit i dr. Primjer 1.:rast dohotka ce dovesti do povecanja traznje za normalnom robom i smanjenjem trazne za inferiornom robom(vise ce se kupovati nove cipele nego koristiti usluge obucara) Primjer2.: Promjena cijene komplementarne robe su one koje se uvijek upotrebljavaju zajedno. Ako poraste cijena mobitela smanjuje se traznja za mobitelom ali ce to osjetiti i komplementarna roba(futrola za mobitele). Zakon ponude glasi: Kolicina roba ili usluge koju ponudjaci zele i mogu ponuditi trzistu uz druge nepromijenjene uslove se povecava povecanjem cijene a smanjuje se smanjenjem cijena to znaci da rast cijene proizvoda raste kolicina ponude i da je odnos kretanja cijene i ponude u direktnoj zavisnosti. Ponuda dobra na odredjenom trzistu i u odredjenom vremenu predstavlja onu kolicinu koju su ponudjaci spremni prodati na tom trzistu i u tom vremenu pri razlicitim cijenama. Zakonitost ponude iskazuje se kroz upravo proporcionalno kretanje cijena i kolicina robe koje se nude. Veca cijena – veca ponuda, manja cijena – manja ponuda. Linija ponude ima uzlazni tok, ona zapravo pokazuje kretanje odnosa ponudjene kolicine robe i cijena. Nesklad izmedju rasta proizvodnih inputa i rasta prinosta uzrokuje rast cijena koji postice vecu proizvdonju, a time i vecu ponudu robe. Pored cijena na ponudu roba uticu i drugi faktori kao: troskovi proizvodnje, cijena robe koja se moze pojaviti kao supstitut drugoj robi, organizacija trzista i specijalni faktori. Troskovi proizvodnje uticu na nivo ponude roba. Rastom cijena inputa rastu i troskovi proizvodnje. Supstitut – ako se poveca cijena jednog supstituta ponuda drugog supsituta ce se smanjiti. Organizacija trzista moze odredjivati nivo ponude roba. Ako trziste postave nonopolisticki, tada ce se povecati cijene za svaki nivo ponude itd. I na kraju specijalni uticaju odrazavaju se na ponudu robom. Ti uticaji su brojni i razliciti sto ovisi o konkretnom trzistu i stanju proizvodnje. Kriva ponude predstavlja funkciju ponude. Promjena kolicine ponude nastaje promjenom cijene posmatrane robe i graficki se predstavlja kretanjem po krivoj ponudi. Promjena ponude nastaje usljed promjene ostalih faktora uz istu cijenu posmatrane robe i graficki se predstavlja pomijeranjem krive ponude i lijevu ili desnu stranu. Faktori koji dovode do pormjene ponude su a)promjena tehnologije, b)promjena cijene inputa(npr.promjena cijene kapitala) c) promjena cijene druge robe d)promjena ocekivanja(npr,poboljsanje tehnologije preko smanjenja troskova uvijek izaziva povecanje ponude i pomjeranje krive ponude u desnu stranu uz povecanje cijene inputa izaziva smanjenje ponude i pomijeranje krive ponude u lijevu stranu Smanjenje cijena inputa ima suprotan efekat. Faktori usljed kojih dolazi do promjene ponude su: 1.promjena cijene inputa 2. promjena cijene druge robe 3. promjena ocekivanja. Primjer 1: Poboljsanje tehnologije uvijek izaziva povecanje ponude i pomijeranje krive ponude u desnu stranu. Odnos traznje i ponude:Ravnoteza na trzistu postoji u tacci u kojoj se ne sijecaju kriva traznje i kriva ponude. Ako je traznja veca od ponude dolazi do nestasice sto dovodi do povecanje cijena. Vece cijene znace veca kolicinu ponude sto u konacnici dovodi do ponovne ravnoteze. Visak na trzistu postoji i kada je ponuda veca od traznje tada dolazi do pada cijena i rasta trazene kolicine sto rezultira uspostavljanjem ponovne ravnoteze. Elasticnost traznje i ponude: Cjenovna elasticnost predstavlja mjeru osjetljivosti kolicine traznje i ponude u odnosu na promjenu cijene, iskazano i procentima. Elasticnost traznje reagiranje traznje na promjene faktora traznje. Promjene dohotka ili cijene mogu uzrokovati razlicite reakcije traznje. ET moze biti cjenovna i dohodovna. Stepen tih promjena se izrazava koeficijentom elasticnosti traznje ET. Koeficijent elasticnosti: Sve su ovo direktne elasticnosti traznje(direktno reagiranje traznje na promjene cijena odredjene robe). Postoji i unakrsna elasticnosti traznje. Pokazuje reagiranje traznje jedne robe na promjene cijena druge robe. Dohodovna elasticnost traznje predstavlja odnos procentualne provjere traznje u odnosu na provjeru dohotka. Pozitivna je za normalnu a negativna za inferiornu robu. Unakrsna cjenovna elasticnost izrazava promjenu kolicine traznje jedne po osnovu promjene cijene druge robe. Ako je pozitivna, radi se o substitutivnim robama, a ako je negativna radi se o komplementarnim proizvodima. Ako je jednaka nuli radi se o nezavisnim robama. Elasticnost ponude: Reagiranje ponudjene kolicine neke robe na promjenu njene cijene naziva se elasticnost ponude. Drugim rijecima, elasticnost ponude pokazuje u kom se stepenu mijenja ponuda neke robe ukoliko dolazi do odredjenog pomjeranja cijena. Elasticnost ponude se takodjer mjeri koeficijentom elasticnosti ponude Ep koji glasi: Ep∆ponuda/∆cijenaxcijena/ponuda ili skraceno ∆p/∆cxc/p. Dakle, koeficijent elasticnosti ponude iskazuje se kao odnos izmedju postotka promjene ponudjene kolicine robe i postotka promjene cijena. Promjene u ponudi i cijenama uvijek se krecu u istom smjeru. Kao i kod elasticnosti traznje postoje razliciti tipovi elasticnosti ponude, i to: Neelasticna ponuda je ona koja ne reagira na promjene cijena ili reagira veoma malo i neznatno. Njen koeficijent elasticiteta je manji od 1. Jedinicna elasticnost pokazuje da se ponuda pomjera u istom intenzitetu s promjenom cijene. Koeficijent elasticiteta jednak je 1. Elasticna ponuda ima koeficijent elasticiteta veci od 1. To znaci da se ponuda pomijera brze od promjene cijena. Pored ovih tipova elasticiteta i kod elasticiteta traznje postoje ekstremni slucajevi koji se iskazuje kao savrsen: elasticno i savrsena neelasticna ponuda. Savrseno neelasticna ponuda je ona kod koje je kriva ponude okomita i kao takva pokazuje da se ponudjene kolicine robe ne mijenjaju bez obzira kolika je njihova trzisna cijena. Koeficijent elasticnosti jednak je nuli (0). Kada koeficijent punide tendira ka beskonacnosti to je slucaj savrsene elasticne ponude, gdje je omjer postotne promjene ponudjene kolicine i postotne promjene cijena jako velik pa to daje vodoravnu krivulju ponude. Agregatna ponuda i agregatna potraznja: Agregatna ponuda je ukupna kolicina dobara i usluga koju su proizvodjaci tj. ekonomija jedne zemlje spremni i mogu proizvesti periodu u odredjenom periodu na odredjenom trzistu. Ona prije svega ovisi o nivou cijena dobara o proizvodnim kapacitetima kojima raspolaze privreda i nivou ostvarenih troskova proizvodnje. Zavisi od: 1.nivoa cijena i troskova proizvodnje 2.potencijalnog proizvoda(QP) i 3.Kapitala,rada i tehnologije. Agregatna potraznja je ukupna kolicina dobara i usluga koju su razliciti sektori u jednoj drzavi spremni potrositi u odredjenom periodu. Agregatna traznja je suma trosenja svih potrosaca u jednoj zemlji koje cine razliciti sektori privrede i pojedinacni potrosaci. To je zapravo suma trosenja individualnih potrosaca poslovnog sektora i ostalih subjekata u jednoj drzavi. I u makroekonomskoj analizi se krivulja agregatne ponude i traznje koristi kao pomoc u analizi globalne ravnoteze koja je za svaku ekonomiju od velikog znacaja. Krivulja agregatne traznje AT ima opadajuci smjer i pokazuje koliko bi razni ekonomski entiteti individualni(potrosaci, poslovni sektori i vlada) kupili ukupnih roba pri razlicitim nivoima cijena pod uvjetom da su svi ostali faktori koji uticu na traznju nepromijenjeni. Iz krivulje traznje vidimo da bi pri opcem nivou cijena od 150 novih jedinica ukupna trosnja iznosila 50 milijardi novih jednica. Agregatna potraznja zavisi od 1.novca 2.potraznje i 3.poreza. Ravnozeta AS-AD=makroekonomska ravnoteza(u kratkom roku). Pokazuje medjuodnos kolicina i nivoa cijena. Promjena bilo koje varijable koja utice na AS ili AD mijenja "ravnotezu" tj.dovodi sistem do neravnoteze. Krivulja agregatne ponude AP ima rastuci smjer i pokazuju ukupnu kolicinu dobara i usluga koju je privreda neke zemlje spremna proizvesti i prodati pri svakoj cijeni uz uvjet da ostali faktori ponude budu nepromijenjeni. Kada analiziramo krive agregatne ponude i traznje moramo paziti da ih ne pobrkamo sa krivom individualne ponude i traznje. Opca privredna ravnoteza je evidentna tacka privredne ravnoteze ekonomije na nivou drzave. Determinantne agregatne ponude i traznje: Agregatnu traznju cine 4 komponente i to: 1.licna potrosnja je najznacajnija i najveca stavka ukupne agregatne traznje 2.investiciona potrosnja je takodjer veoma znacajna komponenta agregatne traznje i nju cine ulaganja u kupovinu zgrada, opreme u nabavku zalikja, u obrazovanje kadrova i sl. 3.javna potrosnja koja se izrazava kroz kupovinu raznih dobara,opreme, izgradnju javnih objekata kroz finansiranje sudstva,zdravstva,obrazovanja i raznih drugih javnih funkcija. 4.neto izvoz koji je jednak vrijednosti uvoza umanjenog za vrijednost izvoza. Prema tome varijable koje doprinose promjeni agregatne traznje mogle bi se svrstati u 2 posebne grupe i to: varijable unutrasnje ekonomske politike i eksterne varijable. Raspodjela(pojmovno odredjenje): Aktivnost pomocu koje se odredjuju kvantitativni(novcani) udjeli pojedinaca, preduzeca, drzavnih organa i drugih ucesnika u diobi neostvarene vrijednosti tj. dohotka. Raspodjela dohotka i blagostanje je predmet teorije raspodjele. Raspodjela dohotka spada u najkontroverznija pitanja u cijeloj ekonomiji. Raspodjela moze biti: funkcionalna(raspodjela dohotka na dohotke proizvedenih inputa) i personalna(raspodjela dohotka medju pojedincima). Funkcionalna: Nacionalni dohodak je dohodak od rada sto daje platu. Nacionalni dohodak je dohodak od kapitala sto daje profit. Personalna: Zato dohoci od rada variraju u velikim rasponima uslovljena kvalitetom posla, ljudima i drugim faktorima. Za mjerenje nejednakosti u personalnoj raspodjeli koriste se razliciti pokazatelji i metodi, ali se kao opsta mjera nejednakosti najvise koristi Lorensova funkcija koja izrazava odnos izmedju procenata stanovnista i procenata dohotka koji mu pripada. Kriva koja zatvara ugao od 45 stepeni pokazuje potpunu jednakost(5% stanovnista raspolaze sa 5% nacionalnog dohotka). Sistemom odgovarajucih mjera i instrumenata ekonomske politike formira se politika dohotka kojem se ostvaruje izvjesna kontrola nad nivoom i strukturom dohotka. Nacionalni i raspolozivi dohodak: Nacionalni dohodak je takva ekonomska velicina koja se dobije kada se od GNP odbiju amortizacija i indirektni porezi. Nacionalni dohodak je zapravo jednak ukupnim nadnicama,profitima,rentama i kamatama, dakle doohocima proizvodnih inputa. Nacionalni dohodak je maksimalna vrijednost koju jedna zemlja smije potrositi a da se ne narusi vrijednost kojom je ta zemlja raspolagala prije trosenja tog dohotka. Kada seu ukupan nacionalni dohodak podijela sa ukupnim brojem stanovnika neke zemlje dobija se nacionalni dohodak po stanovniku. Uobicajeno je da se stupanj razvoja pojedinih zemalja iskazuje drustvenim proizvodom i nacionalnim dohotkom po stanovnistvu. Nacionalni dohodak se isto iskazuje i kao GNP godisnje. Nacionalni dohodak je nezamjenjiv agregat za poredjenje vlastitih ekonomskih dostignuca s razvojem drugih zemalja, odnosno svjetskom ekonomijom. Raspolozivi dohodak je onaj dohodak koji stvarno ostaje domacinstvima na raspolaganje da ga mogu trositi. To je, zapravo, dohodak koji se dobije kada se od ukupnih primanja, domacinstava, oduzmu svi porezi koje placaju. Ista je stvar i sa raspolozivim nacionalnim dohotkom. Kada se od ukupnog nacionalnog dohotka neke zemlje odbiju direktni porezi i neto stednja poduzeca, dobije se raspolozivi nacionalni dohodak, dakle onaj dohodak kojim stvarno raspolaze svaka nacionalna ekonomija. Plate ili nadnice: Imamo nominalnu, realnu i relaticnu platu. Realna pata = nominalna(indeks troskova zivota+100). Ucesce plata u nacionalnom dohotku nazivamo relativnom platom. Ukupna primanja radnika je jednako ekonomskom statusu. Strukturu dohotka pojedinca cine razlicita vrsta primanja tj. dohodak od rada, dohodak od poduzetnistva, dohodak od imovine(rente,dividende,kamate) i transferna placanja. Nivo plata odredjuje intenzitet ponude i traznje rada. Efekat supstitucije i efekat dohotka: Efekat supstitucije(zamjene) podrazumijeva nastojanje radnika da svoje slobodno vrijeme zamijeni za rad koji mu osigurava povecanje primanja. Efekat dohotka: Nakon zaradjenog dodatnog, veceg dohotka da li nastaviti sa istim intenzitetom rada i jos vise zaradjivati ili koristiti blagodat povecanih zarada kroz odnose, putovanja i luksuzniji zivot. Profit ili dobit: Cirkulacija i "oplodjavanje" proizvodnog kapitala. Razlika izmedju ukupnih prihoda i ukupnih troskova odredjene ekonomske aktivnosti. Motorna snaga i pokretac svih ekonomskih aktivnosti jeste ostvarivanje profita. Kapital koji cirkulirajuci kroz ekonomski proces osigurava zaradu je profit. Kapital predstavlja sve one vrijednosti koje sluze za sticanje dobiti, odredjena suma novca koji se ulaze u proizvodnju ili drugu ekonomsku aktivnost s ciljem da se uveca dobit, 3 odrednice koje opredjeluju visinu dobiti. Profit neke kompanije je rezultat: ulozenog kapitala proizvodnje, poslovnog rizika i inovacija u proizvodnju, polozaj na trzistu. Profitna stopa je pokazatelj uspjesnosti plasiranja kapitala. Determinante efikasnosti kapitala su brzina obrtanja kapitala struktura proizvodnih inputa miniziranje fiksnog kapitala i kvalitet proizvedenih dobara. Zajmovni kapital i kamata: Kamata je cijena kapitala. Kretanje zajmovnog kapitala se iskazuje kroz kredit(zajam) prema privatnim ili javnim licima(drzava). Uticaj ponude i potraznje za kapitalom na nivou kamatne stope(rast ulaganja=rast kamatne stope=rast stednje=veci novcani capital=rast ponude kapitala=pad kamatne stope…). Investicije: su ulaganje u projekte koji vode povecanju proizvodnih mogucnosti, samo ako se stvara novi kapital. Nema razvoja bez investicija. Efekti investicija se najdirektnije obiljezava na rast drustvenog proizvoda, odnosno nacionalnog dohotka. Akumulacija predstavlja izdvajanje dijela nacionalnog dohotka za nabavku dodajnih faktora razvoja. Visina nacionalnog dohotka definira mogucnost izdvajanja za akumulaciju. Raspodjela nacionalnog dohotka neposredno utice na nivo akumulacije. Ap=A/ND*100 Dio nacionalnog dohotka izdvojen za razvoj naziva se novcana akumulacija. Stvarna akumulacija je zapravo ona koja je stvarno ulozena u proces proizvodnje tj. u nabavku novih sredstava i radne snage. Vrste investicija: bruto investicije, neto investicije i nove investicije. Struktura bruto investicija cine ulaganja iz sredstava amortizacije i sredstava akumulacije. Neto investicije cine ona ulaganja koja su namijenjena za prosirenje proizvodnje. Kada se od bruto investicija odbije amortizacija, dobiju se neto investicije. Stopa bruto investicija predstavlja odnos cjelokupnih investicija u nekom razdoblju i drustvenog bruto proizvoda za isto razdoblje. Stopa neto investicija predstavlja omjer izmedju akumulacije i nacionalnog dohotka za odredjeni period. Nove investicije su potpuno nova ulaganja u fiksne i obrtne fondove ali ne samo u smislu fizickog povecanja vec i funckijske sposobnosti da ucetvuju u procesu proizvodnje. S obzirom na vrstu ulaganja investicije mogu biti: investicije u fiksne fondove koje predstavljaju ulaganja u kapacitete duzeg vremena trajanja i investicije u obrtne fondove cine ulaganja u povecanje vrijednosti obrtnih sredstava. Cesto se prema ovom kriteriju investicije dijele na privrevredne i neprivredne. Sama rijec govori da privredne investicije predstavljaju ulaganja u stalne i obrtne fondove u privredi. Kada su investiciona ulaganja usmjerena u vanprivredne djelatnosti onda je rijec o neprivrednim investicijama. Imaju u vidu izvore sredstava investicije mogu biti iz domacih izvora i iz stranih izvora. Domaci izvori finansiranja investicija su amortizacija i akumulacija a strane investicije su oni izvori koji su izvan okvira ekonomije jedne zemlje. Prema tome ko donosi investicione odluke tj one o kojima odluku o investiranju donosi odredjeno individualno preduzece. Investicije krupnih korporacija su one u kojima odluku o investiranju donosi odgovarajuci organ upravljanja. Javne institucije su one za koje investicione odluke donose odgovarajuci drzavni organi. S obzirom na motivaciju nosilaca individualnih odluka investicije se dijele na: inducirane investicije koje su direktno motivirane povecanom traznjom za odgovarajucom robom na trzistu i autonomne investicije koje nisu rezultat neposredne trzisne motivacije vec potreba da se putem investicije stvore potrebni uvjeti ua normalnu funkciju privrede. Osnovne odrednice investicija mogle bi se izraziti kao: investicioni ucinci, troskovi investicija i predvidjanja buducih kretanja u privredi. Na donosenje odluke o investicionim ulaganjima bitno utice momenat ocekivanih efekata od investcija. Pored promjena u granskoj strukturi investicija postoje bar 2 znacajna nacina ubrzavanja privrednog rasta putem promjene strukuture investicije i proizvodnje a to su: otvaranje ekonomije jedne zemlje prema svjetskom trzistu i tehnicko-tehnoloski napredak. Otvaranje ekonomije prema svjetskom trzistu omogucuje iskoristavanje vlastitih komparativnih prednosti u odnosu na druge. Napreda u tehnickom procesu je skoro svakodnevna stvar i ispoljava se kroz stalno uvodjenje u proizvodnju novih tehnika i tehnologije. Durga vazna odrednica velicine investicija su troskovi investiranja. Treci element u odredjivanju su buduca ocekivanja privrednih kretanja. Sastavni dio trosenja u makroekonomiji: BDP=C+I+G+X. Investicije je poslovna potrosnja. Investicije nisu promjena portofolija nekog subjekta nego samo stvaranje novog kapitala. Stagnacija je pojam suprotan od razvoja tj.pad investicija. Investicije su nosilac ekonomskog razvoja, ekonomski rast, ekonomsko blagostanje. Kad nema investicija onda kazemo da je ekonomija nerazvijena. Postoje domace i strane investicije. Drzava moze biti veliki investitor, narocito gradjenju i elektromagnetskom sektoru. Ako se za 2 uzastopna tromesjecja dodje do pada realnog BDP-a onda imamo recesiju. Dvostruka uloga u ekonomiji: 1.veliko investiciono trosenje uutice na AD a AD na proizvodnju i zaposlenost 2.vode akumulaciji kapitala u drugom roku, povecanju potencijalni proizvod i podsticu ekonomski rast. Kategorije investicija: 1.investicije u stambene objekte 2.investicije u fiksne fondove(opremu i tvornice) i 3.investicije u povecanje zaliha. Investirati treba onda kada se ocekuje da ce prihodi od investicija biti veci od troskova investicija. Determinante investicija: 1.prihodi 2.troskovi(troskovi kapitala-kamate,porezi) i 3.ocekivanja(optimizam,pesimizam). Ne postoje bezrizicne investicije to je ocekivanje da prihod bude veci nego sto su troskovi investicije. Glavna odrednica investicija je kamatna stopa. Cilj je da se minimizira rizik(rizik ne postoji) diverzifikacija(ublazavanje) rizika, svjetski rizik na minimum. Vazna pretpostavka za investiciju je visak novca(sredstava), dohodak je veci od potraznje. Taj visak novca treba ulagati u vise razlicitih projekata. Investitor nekada moze voliti rizik a nekad i ne mora. Investiranje u vise razlicitih projekata je rasporedjivanje rizika. Nominalna i realna kamata: Realna kamata je ona koju duznici placaju izrazu stvarnih dobara i usluga. Investicije zavise od realne kamate. Kada je realna kamata jednaka nominalnoj kamati dolazi do inflacije. Rast cijena je pad vrijednosti novca. Moguci slucajevi: 1.Nominalne kamate rastu, realne kamate rastu, opada investiranje 2.nominalne kamate rastu, realne kamate opadaju, raste investiranje. Funckija potraznje za investicijama: Ovdje dolazi do pada realne kamatne stope. Veci porez znaci veci trosak. Postoji odredjen broz zemalja koje privlace investicije sa 0 % poreza. Kapital ne trpi sigurnost, jer se kapital moze preseliti iz jedne ekonomije u drugu preko banaka. Konjukturni ciklusi: su odredjeni zaokreti(pad,rast,stagnacija) u ukupnim rezultatima poslovanja ekonomije jedne zemlje odnosno u ukupnom outputu, dohotka i zaposlenosti. Ti privredni zaokreti obicno traju izmedju 2 i 10 godina. Glavni im je karatker sto imaju rasprostranjenu ekspanziju ili kontrakciju u mnogim sektorima privrede.Novcane krize su nastajale zbog prekida u placanjima usljed cega su propadali brojni proizvodjaci,trgovci i bankari. Trgovacke krize bile su ogranicene na pojedine trgovacke centre i uglavnom su bile povezane s teskocama u vanjskoj trgovini. Trzista roba bila su prepuna, robe se nisu prodavale, gotov novac je postajao nevidljiv, krediti su nastajali, fabrike stajale, radnici ostajali bez posla, bankarstvo propadalo, a ove krize su nazvane krizama hiperprodukcije(prevelike proizvodnje). Faze i klasifikacije konjukturnih ciklusa: Savremeni analiticari konjukturne cikluse dijele na prosperitet ili bum i depresiju ili slamp sa tzv.vrhom ili dnom ka prijelomnim tackama. Michael i mnogi drugi savremeni ekonomisti konjukturne cikluse dijele na 4 faze. Medju njima 2 najvanije su: silazna faza(kontrakcija) i uzlazna faza(ekspanzija). Ekspanzija: Nagli zaokret je rast ili pad outputa ili vrijednost BDP-a. Na polju svjetske ekonomije se desio pad outputa. Eskpanzija uzlazna faza konjukturnog ciklusa, rast ouptupa. Kontrakcija silazna faza pad outputa, koliko traje taj pad moze doci do recesije i depresije. Cetiri faze ciklusa: Ekspanziona faza dolazi do svoje najvise prijelomne tacke obiljezene kao vrhunac a potom prelazi u kontrakcionu fazu koja se na ziva depresija. Postoje veliki i mali ciklusi. Velikim ciklusima smatraju se oni koji traju 8 do 10 godina. U okviru velikih ciklusa javljaju se i mali ciklusi koji traju do 4 godine. Inflacija je potencijala opasnost u fazi ekspanzije. To je prezagrijana ekonomija. Teorijsko objasnjenje konjukturnih ciklusa: 1.Eksterne teorije objasnjavaju uzroke konjukturnih ciklusa vidljivog izvan privrednog sistema. ratove, relovucije, izbore, demografske promjene i tehnoloske inovacije. 2.Interne teorije objasnjavaju uzroke konjukturnih ciklusa nalaze u samom privrednom sistemu. Tradicionalni pristup analizi ravnoteze: 1.Prva varijanta-ravnoteza ili neravnoteza se objasnjava jednakoscu ili nejednakoscu ekonomskih varijabli bez analitickoh objasnjenja prirode tih odnosa. 2.Druga varijanta-vezana za modele u kojima su date veze izmedju ekonomskih varijabli. Ponasanje modela-4 faze: 1.Pocetna pozicija-ravnoteza 2.Promjene koje narusavaju ravnotezu 3.Proces prilagodjavanja promjenama 4.Krajnja pozicija-nova ravnoteza Sistematski pristup analizi ravnoteze: Ravnoteza je najnizi oblik organizovanosti sistema u hijerarhiji(optimalnost-stabilnost-ravnoteza). Po Keynesu ravnoteza nije cilj vec pretpostavka privredne stabilnosti. Ravnoteza se mora posmatrati dinamicki. Ravnoteza na trzistu postoji u tacci u kojoj se ne sijecaju kriva traznje i kriva ponude. Ako je traznja veca od ponude dolazi do nestasice sto dovodi do povecanje cijena. Vece cijene znace veca kolicinu ponude sto u konacnici dovodi do ponovne ravnoteze. Visak na trzistu postoji i kada je ponuda veca od traznje tada dolazi do pada cijena i rasta trazene kolicine sto rezultira uspostavljanjem ponovne ravnoteze. Ilustracija dinamickog pristupa: Sistem koji prolazi kroz tacke ravnoteze, ali uvijek je na visem nivou razvoja. Teorija sistema-periodicnost opste ravnoteze: Objasnjenje ravnoteza u 4 ljucna elementra: 1.Neophodnost prolaska sistema kroz stanje ravnoteze 2.Periodicnost ravnoteze 3.Nova ravnoteza na visem nivou razvijenosti sistema 4.Duzina razmaka izmedju dvije ravnoteze zavisi od strukturnih promjena i sposobnosti sistema da se tim promjenama adaptira. Prognoziranje konjukturnog ciklusa: Kvantitativne medote koriste kvantitativne pokazatelje i matematske modele u objasnjenju konjukturnih ciklusa. Kvalitetne metode-prognoze se baziraju na analizi kvantitativnih pokazatelja. Kombinovane metode-pri prognoziranju konjukturnih ciklusa koriste i kvantitativne i kvalitativne pokazatelje. Makroekonomija otvorene privrede: Otvorena ekonomija je ona koja je ukljucena u medjunarodnu razmjenu. Mjera otvorenosti je odnos izvoza ili uvoza naspram GDP-a. Izvori medjunarodne razmjene su: 1.raznolikost uslova proizvodnje 2.opadajuci troskovi 3.razlike u ukusima 4.drugo... Devizno trziste: Devizno trziste je trziste na kojem se trguje valutama razlicitih zemalja gdje se odredjuju devizni kursevi. Potraznja je kupovina stranih dobara,usluga i imovine(uvoz). Ponuda je prodaja dobara,usluga i imovine strancima(izvoz). Devizni kurs je cijena domaceg novca izrazena u stranoj valuti. Deprecijacija(pad potraznje za KM) i Aprecijacija(ako pada potraznja za dolarom raste potraznja za KM), Devalvacija(promjena deviznog kursa,rast ili pad i Revalvacija. Slucaj smanjenja traznje za dolarom: Promjene u kolicini medjunarodne razmjene dovode do promjene ravnoteznih odnosa koji formiraju devizni kurs. Kratki rok-trzisni devizni kursevi variraju u skladu sa kretanjem u razmjeni, promjenama kamatnih stopa,ocekivanjima. Dugi rok-devnizini kurs odredjuju relativne cijene dobara i usluga, tj.zakon jedne cijene. Deprecijacija(pad potraznje za KM) i Aprecijacija(ako pada potraznja za dolarom raste potraznja za KM). Sistemi deviznih kurseva: Skup pravila, aranzmana i institucija pod kojima se obavljaju medjunarodna placanja. Sistemi deviznih kurseva: 1.sistem cistih plutajucih deviznih kurseva 2.sistem fiksnih deviznih kurseva 3.sistem "upravljanog" fluktuiranja. Sistemi cistih plutajucih deviznih kurseva: trzisne snage u potpunosti odredjuju devizni kurs, devizni kurs zavisi od ponude i potraznje, nema intervencije drzave na visinu deviznog kursa. Sistemi fiksnih deviznih kurseva: devizni kursevi fiksirani u odredjenom omjeru, drzava tacno definise kurs po kome ce se konvertovati domaca valuta. Sistem upravljanog fluktuiranja: sistem u kome se devizni kurs djelimicno odredjuje na deviznom trzistu a djelimicno drzava posreduje kupujuci ili prodavajuci valute kako bi uticala na odnose koji postoje u deviznom kursu.